Najprije, da vidimo šta je hrišćanstvo i to sažeto tačno u stotinu riječi. Autor je nepoznat. Kada sam ovo prvi put pročitao, nasmijao sam se, ali to ne znači da neki od vas neće isto naći uvredljivim. Ako se to dogodi, onda ipak treba da nastavite pratiti ovaj materijal, jer očito da vam nedostaju osnovni detalji oko pojave hrišćanstva, njegovog razvoja, i svega što ga trenutno prati.

Hrišćanstvo je vjerovanje da je bezimeni bog i stvarni jevrejski svetac koji nije imao pravog oca—i ako mnogi misle drugačije—prihvatio svoju smrt ali ustvari nije umro, kako bi si dao za pravo da te ne pošalje u vječno mučilište koje je njegov otac kreirao, nego da pruži mogućnost da zauvijek živiš ako prihvatiš da mu simbolično jedeš tijelo i piješ krv, i da telepatijom prihvatiš da si mu vječni rob kako bi mogao da te očisti od đavola koji je pored njegovih napora i danas prisutan, zato što su žena-od-rebra i muškarac-od-prašine poslušali zmiju koja govori i pojeli jabuku.

Da sada krenemo ozbiljnije.

U ovom dosta kasnom periodu mog života i nakon stalnih pokušaja mnogih—što individualaca što institucija—da nađu najbolji način za ispiranje mog mozga po raznim pitanjima što naravno uključuje i religiju, odlučio sam da i ja dam svoj doprinos kao što čine apokrifi, osobe koje pišu o religiji van zvanično odobrenih vjerskih kanona. Doduše, ni to baš nije tačno jer apokrifi pišu sa velikom dozom vjerske ljubavi i ubijeđenja prema vjeri. Ja sam opet lično duboko ubijeđen da je svaka od monoteističkih vjera nužno zlo koje će još dugo da predstavlja kočnicu u ispitu zrelosti čovječanstva. Zato moj doprinos nije iz ugla Isusa i apostola koji su navodno bili uz njega, tih običnih i neukih ribara sa Galileje koji naravno ni čitati nisu znali, a još manje da su se sreli sa knjigom, a koji su to sve predano kobajagi bilježili kako bi svijetu kasnije predočili detaljne opise Isusovog učenja, čudotvorstava, primjera visokog morala, i naravno, božanske mudrosti. Danas sa sigurnošću znamo da to nije moglo baš tako da bude.

"Napravi laž velikom i jednostavnom, stalno je ponavljaj,
i na kraju će biti prihvaćena kao istina.”

Detalji oko hrišćanstva i Isusa su u najmanju ruku zbunjujući, počevši od vanzemaljskog začeća pa do njegovih akcija dok je kao živio i propovjedao, što se može samo naći u kontraverznim pisanjima zvanim ‘jevanđelja’ ili ‘evanđelja,’ koji treba da su zapisi njegovih navodnih slijedbenika. Drugih zapisa, potvrda ili materijalnih dokaza nema. Zato da bih o ovome više saznao, morao sam da se oslonim na svakojake izvore. Većina izvornog materijala odnosi se na stavove veoma učenih individualaca uključujući osobe koje su živjele u to doba, zatim na razne pravce nauka kao što su arheologija, fizika, istorija ili antropologija, te kroz materijal iz knjiga različitih vrijednosti i kvaliteta. Naravno, najviše materijala sam skupio i dalje kupim zahvaljujući Internetu (da dodam, Internet se piše sa velikim ‘I’ jer je vlastita imenica—interneti ne postoje), i slično. Tu su i informacije iz nekoliko knjiga što naravno uključuje i zvaničnu Bibliju odakle sam crpio osnovne podatke.

Potrebno je da istaknem da sam ponegdje u ovom Nevanđelju svjesno izbjegavao da spomenem izvore ili autore kod određenih navoda ili stavova. Činjenica je da sam uvijek provjerio sve navode, te ako nisam bio u mogućnosti da pronađem dodatni materijal, takve sam postavke eliminisao ili označio kao ‘navodne.’ Posebnu sam pažnju posvetio materijalima rimskih i jevrejskih autora iz navodnog Isusovog perioda, kao i nalazima priznatih arheologa. Medjutim, nisam htio da pružim jeftinim kritičarima da se na lak i brz način povežu sa materijalom kako bi mogli da ignorišu ili čak ismijavaju rezultate ozbiljnih istraživanja i zaključaka drugih. Takvim ostavljam da se snalaze tražeći vlastite izvore.

Internet je dakle najbolji saveznik onih kao što sam ja, kojima je dojadilo da mirno slušaju ponavljanje izmišljotina nebrojenih generacija kako im se—nedajbože—ne bi kao zamjerili. Sakriti istinu postaje sve teže onima koji to žele. Doskorašnje prisilno gladovanje za informacijama i činjenicama je definitivno prestalo pojavom Interneta, a posebno izvrsnim pretraživačima kao što je Google. Na taj način sam bez smetnji ušao u mnoge čitaonice kroz portale kao što ima Encycopedia Britannica ili Wikipedia, gdje lako dobivam podatke u sekundama za koje bi mi prije tridesetak godina trebali dani ili mjeseci.

Sam početak Nevanđelja može da izgleda manje interesantan nego što će biti slijedeće poglavlje. Ipak, ostanite sa mnom: ovo je ne samo zanimljiv materijal nego i veoma važan skup činjenica i dokaza za bolje razumjevanje monoteističkih religija, a posebno hrišćanstva. Činjenični vatromet počinje već na drugoj stranici!

Zato dajte da se ukratko podsjetimo i na dio kulturne i znanstvene istorije. Evropa—uz dio zemalja oko Mediterana—izgubila je nit sa bogatom istorijskom prošlošću uništenjem Aleksandrijske biblioteke, a zatim sa konačnim raspadom zapadnog Rimskog Carstva. Biblioteka je bila ogromna riznica pisanog materijala uključujući i mape, i svaki brod koji bi tu pristao morao je da ostavi za biblioteku kopije svega što su imali zapisano, čime je nastala prava biblioteka civilizacije. Ma da postoji dosta kontraverzi oko toga na koga treba uprijeti prstom za uništenje iste, moguće je da je manji dio biblioteke koji se nalazio pohranjen u aleksandrijskom Serapeumu konačno uništen 391 godine nove ere, navodno od strane hrišćana pod biskupom Teofilijem.

Navedeno nisu naravno bili jedini presudni događaji, ali su bili od izuzetne važnosti. Srećom, time ipak nisu izbrisani svi pisani tragovi koje su nam ostavile prethodne kulture. Jedan dio je ostao sačuvan na današnjem području Bliskog Istoka, i na taj način je arapski svijet nastavio gdje je bliskoistočni i evropski razvoj misli zaustavljen od hrišćanske crkve, ili tačnije, katoličke. Sve preostale važnije knjige i razni pisani materijali su se našli u rukama crkve, koja će ih vjekovima čuvati pod ključem i skrivati od pogleda drugih. Da cinizam bude veći, mnoštvo pisanog materijala je katolička crkva jednostavno proglasila heretičkim, pa je time taj materijal zabranjen i uništen. A da stvari budu gore, za ogromnu većinu stanovništva Evrope nepismenost je bila uobičajena isto kao i siromaštvo, i samo su rijetki sretnici imali mogućnost da nauče čitati i pisati. Ovaj mračni period kojim su katolički velikodostojnici uspješno zagušili razvoj svakog progresa, trajao je sve negdje do Renesanse koja je nezvanično započela u Firenci zahvaljujući njenoj trgovačkoj i finansijskoj moći i to najprije na kulturnom polju—slikarstvo, arhitektura. Padom Konstantinopolisa (današnjeg Istanbula) u ruke Turaka sredinom XV vijeka, nestalo je Vizantijsko carstvo, što je opet prouzrokovalo da veliki broj učenih ljudi i umjetnika prebjegne najprije u Italiju, a zatim i u druge zemlje Evrope.

(Interesantno bi bilo razmišljati o tome šta bi se sve dogodilo u Evropi da ista nije prošla kroz nekih osam ili više vijekova mračnog doba darovanih od hrišćanske crkve. Da do ovoga negativnog perioda nije došlo, sasvim je moguće da bi se Nikola Tesla ili James Watt pojavili već negdje u XIII vijeku, da bi kompjuteri i Internet postojali u petnaestom, a neka od naše djece bi danas sigurno živjela i radila na Mjesecu, Marsu, ili bi putovala negdje dalje. Ne vjerujem da bismo iskusili mnoge od ratova ili prošli užase nacizma.)

Treba dodati da je sredinom prošlog milenija došlo do završetka Tridesetgodišnjeg rata u Evropi i potpisivanja Vestfalijskog mira, čime je nezvanično označen i početak slabljenja uticaja Vatikana obzirom da je do tada katolička crkva imala nevjerovatno jak upliv u svaku poru života Evrope. Rimske pape su imale neograničenu vlast. Smatrani su nepogrešivim—postavljani su od samog Boga—vodili su ratove komandujući uglavnom tuđim ili čisto plaćeničkim armijama, te postavljali, ženili, i smjenjivali kraljeve i ostale vladare po volji. Pojavljuju se i nove hrišćanske sekte ili ojačavaju postojeće koje ne žele punu kontrolu Vatikana: Luterani, Kalvinisti, Hugenoti, Protestanti... Svaka od njih ima svoje crkve i u svakoj se propovjeda ‘istinska vjera’ kako je svaka od tih grupa shvata. Ali čak i dok su se mnogi uslovi mijenjali na bolje, uticaj Vatikana je i dalje na svaki mogući način kočio razvoj slobodne misli i nauke. To se na daleko perfidniji način nastavlja i danas, jer primat i uticaj na široke mase crkva mora da održi po svaku cijenu. A po onome što oni propovjedaju, to oni rade isključivo kako bi vi i ja imali miran, sređen, i moralno uspiješan život na ovome svijetu, s tim da ne pomutimo mozgove bilo čim nego samo redovnim proučavanjem Biblije. Sve ostalo je—kako to vjernici puni zanosnog uvjerenja ističu: “Ljudska mudrost, Božija ludost.”

Na sreću, vrijeme čini svoje: pritisak i uticaj crkve se smanjuje pa danas u Evropi ima manje redovnih vjernika nego što ih je bilo prije dvadesetak ili više godina. Praćenje raznih izvora informacija i razmišljanje o istim zamjenjuju slijepo vjerovanje. Skoro negdje pronađoh podatak da u Španiji, jednom od nekadašnjih bastiona katoličanstva, samo 14 procenata stanovništva ide na misu u crkvu. U septembru 2010, velika Kanadska firma za ispitivanje javnog mijenja ‘Ipsos Reid’ je poduzela anketu sa partnerima širom svijeta. Putem Interneta kontaktirali su 18.192 osoba u dobi od 16 do 64 godine. Prema ovoj anketi, 52 procenta učesnika vjeruje da duboko vjerovanje pridonosi netoleranciji i podijeli u svijetu. Kanađani su ovdje otišli još i dalje, jer skoro dvije trećine (njih 64%) smatra da vjera promoviše netoleranciju. Katolička crkva u Austriji je po vlastitim podacima iz 2010 zaključila da je crkvu u toj godini napustilo preko 87.000 vjernika. U Holandiji nakon više dokaza o seksualnim skandalima unutar katoličke crkve, ‘Holandska konferencija biskupa’ je 2010 dala bivšem gradonačelniku Haga odobrenje da istraži ovu situaciju. Njegov izvještaj je sramota za crkvu jer predviđa da je od 1945 do danas nekih deset do 20 hiljada djece bilo seksualno maltretirano u katoličkim institucijama u Holandiji. Čak i u nazovi puritanskoj Americi gdje se nedjeljom može birati više religioznih TV programa nego što u drugim zemljama ima ukupno kanala, šest država priznaje brakove homoseksualaca. Zadnja država koja je ovo izglasala je Njujork.

U vezi mantijaškog seksualnog manipulisanja sa djecom, interesantna je činjenica da je današnji Papa Benedikt (dok je još bio kardinal Ricinger), bio direktno odgovoran za tajnu direktivu Vatikana po kojoj—da bi se zataškali slučajevi seksualnog zlostavljanja djece—svako dijete koje bi takav slučaj prijavilo moralo da se zakune na vječnu šutnju pod prijetnjom ekskomunikacije tj. izbacivanja iz katoličke crkve. Ovo se odnosilo i na sveštenika-bludnika. Ne samo da je tu praksu bivši kardinal započeo ovom direktivom, nego je istu kao papa dopunio te se o svim slučajevima izvještaj sada mora poslati direktno u Vatikan. Neko naivan bi ovo mogao shvatiti kao ozbiljnost Vatikana da se pozabavi problemom zlostavljanja djece od strane sveštenika—samo u Americi takvih ima oko 4,500—ali to nije slučaj; niti jedan od ovih moralnih ništarija koji propovjedaju moral nije do sada zvanično kažnjen od strane katoličke crkve. Niti jedan. A zna se također da se sedam katoličkih sveštenika koje zvanično traže američke vlasti kako bi im se sudilo, krije u Vatikanu ili negdje u Italiji.

Ipak, ne treba biti naivan i misliti da je organizovana crkva na zalasku svog uticaja zato što je moralno nisko pala. Kler je svjestan da su solidno indoktrinirali oko milijardu stanovnika Zemlje sa bajkama koje slušamo od malih nogu, te skupili dovoljno finansijskih sredstava i dobara da to dalje i još uspješnije nastave. I pored isplata milionskih suma za odštete nanijetih nepravdom koje su napravili drugima katolička crkva ima više prihoda nego dovoljno, jer za svaki dolar odštete koji isplate, dobiju bar desetak novih od onih koji daju ili zavještavaju novac i imanja crkvi misleći da time sebi čine uslugu kako bi dobili još jedan pozitivan poen za vlastito iskupljenje na sudnjem danu. ”Naivko se rađa svake minute.” (W.C. Fields)

Srećom, veliki je broj onih koji su prozreli manipulacije organizovanih religija i o tome se sve više zna, diskutuje i javno iznosi. Internet pruža skoro neograničen prilaz podacima iz knjiga, novina, magazina, TV i radio grupacija te drugih izvora, a široka publika želi i ima pravo da zna više. Međutim, i u toj poplavi informacija treba biti pažljiv: na Internetu se ne plasiraju samo istine nego i laži, i to uz dobro razvijenu tehnologiju poluistina i zabluda, gdje organizovani vjerski manipulatori čine sve kako bi onima koji traže odgovore pružali ‘argumente’ da bi ih još više zbunili i time naveli vodu na vlastiti mlin. Ustaljena ‘teorija zablude’ je normalan dio svakodnevnice i cvate proporcijalno sa rastom i širenjem načina informisanja. Sve je više visoko školovanih pojedinaca koji se profesionalno bave naukom, ali se na svaki način trude da ipak tumače sve moguće onim što više odgovara crkvenom viđenju istine. Baš negdje skoro se sretoh sa interesantnom naučnom kategorijom: ‘hrišćanski arheolog!’ A manipulatori itekako dobro znaju da desetine naučnika mogu znanstveno da dokažu ili potvrde određenu postavku, a da pravi vjernik treba samo jednog od njih koji će to javno i pred TV kamerama da dovede u sumnju, čime će nu se još više učvrstiti njegovo ubjeđenje da je sve ovozemaljska manipulacija a jedina prava istina se nalazi u ‘Knjizi.’ Zato nije ni čudo što je veliki broj katoličkih teologa nosilac diplome iz filozofije ili nekih drugih društvenih nauka. Srećom, iskusan Internet korisnik može lako da uoči gdje da surfa i koje web lokacije—kukavičija gnijezda—treba da izbjegava, te kako da pronađe i potvrdi činjenice. Istovremeno treba svakako i pratiti šta mnogi ‘vjerski naučnici,’ apokrifi ili apologetici pišu, jer u tom manipulativnom ili čak uvrnutom rezonovanju ima dovoljno materijala za daljnja istraživanja.

Da bih što bolje sakupio ovaj materijal, morao sam da potražim i oslonim na vlastite ‘apostole.’ Naime, logično mi je bilo da napravim antitezu biblijskim apostolima koji su trebali da budu stvarni kreatori hrišćanstva, jer bez jevanđelja ne bi bilo ni priče obzirom da Isus nije ništa napisao. Ovdje nekom može odmah da padne u oči moje heretičko mišljenje oko toga kako su pisanja nepoznatih osoba a ne apostola postala osnovi hrišćanstva. Naravno, sam Isus nije ostavio nikakvih drugih tragova, a vidjećemo kasnije i zašto. Čitaoci će saznati kako su religije drugih naroda i epoha, politička spletkarenja i mješanja za potrebe državnih vlasti proglasila Isusa Božijim sinom, što je valjda trebalo da stavi tačku na svaku dalju diskusiju. Interesantno da je ovo tituliranje Isusa kao Božijeg sina dao samo apostol Luka u svom jevanđelju, ali ne i ostali apostoli! Doduše, to je i logično jer ima previše dokaza da ti apostoli nisu proveli vrijeme zajedno, a još manje sa Isusom. Isus i apostoli su ustvari samo hrišćanska kopija Horusa—boga Sunca starih Egipćana—i njegovih dvanaest pratioca ili slijedbenika.

A ovo oko broja dvanaest nije nikakva bogom-dana namjera ili slučajnost, jer su tvorci Biblije broj 12 uzeli iz ranijih izvora. Na primjer, u staroj Grčkoj je bilo 12 bogova Olimpa kao i 12 Herkulovih napora. Stari zavjet spominje 12 plemena Izraelita, 12 sinova Jakova, 12 izraelitskih sudija, 12 velikih patrijarha, 12 kraljeva Izraela, te 12 izraelskih prinčeva. Neki se od vas možda sjećaju da je jedan britanski šiling vrijedio 12 penija, a i danas se u Britaniji ili Sjevernoj Americi jaja kupuju na tuce (12 komada). Sve se to nekako veže za ranijih dvanaest znakova zodijaka te isti broj kalendarskih mjeseci. Naravno da će vjernici ovo primiti samo kao jednu od standardnih ateističkih tvrdnji obzirom da ‘Knjiga’ kaže drugačije. A kako je ‘Knjiga’ direktna božija riječ...

A što se tiče mojih apostola, činjenica je da oni ne slijede mene nego je to nešto komplikovanije: putevi nam se nekako isprepliću dok ja konstantno podešavam svoja razmišljanja i stavove prema njima. Ujedno i svakodnevno učim od njih te pošto su stalno prisutni, smatram da je konačno došlo vrijeme da ih predstavim.

Radi se o slijedećim: Istina,  Laž,  Ubjeđenja i Znanje.

Gledajući ih zajedno, mora se priznati da je Isusovim apostolima bilo lakše jer su u svojoj privrženosti vođi bili monolitni—izuzev onog jevrejskog izdajnika da mu ni ime ne spominjemo—i kao zajednički cilj su samo trebali da verificiraju i zabilježe božanski rad i nadzemaljske poduhvate svog vođe.

Ovo Nevanđelje je dosta površan prilaz materiji, ali je u osnovi tačno po svojim elementima. Graditi dokaze za bazi nekakvih naučnih rasprava sa neistomišljenicima je posao za koji nisam zainteresovan i koji praktično nigdje ne vodi. Jako je teško naći vjerodostojan materijal jer sve treba da se upoređuje sa dva ili tri slična da bi se eventualno našlo ono što najviše odgovara istini. Laž, ne Istina, danas uživaju visoko mjesto, a da ne govorimo o sitnim zaobilaženjima istine ili naturanja vlastitih zaključaka. Na primjer, tražeći sasvim jednostavan podatak o propasti Aleksandrijske biblioteke naišao sam na više opisa oko razloga za propast iste, a svaki od onih koji su o ovome naknadno pisali je ukazao prstom na svoga omiljenog krivca. Negdje je to bio Julije Cezar (zapalio flotu i prenio požar na grad), zatim kasniji muslimanski osvajači, te hrišćanske vođe. Čak i kod Ramsay Macmullen-a, čuvenog istoričara i profesora emeritusa na Yale University čije sam materijale dosta koristio, primjetio sam da se određeni detalji ponegdje usmjeruju na stranu neke vrste ‘hrišćanske istorije’ (za uništenje biblioteke on smatra krivim Otomanske osvajače). Gdje je istina ne znam, ali znamo da biblioteke odavno nema.

Bilo kako bilo, malo je vjerovatnoće da će vjernici požudno čitati bilo šta od ovoga što sam sakupio. Zato svaki onaj ko ima interesa da ide dublje od iznešenog, može da to učini ako ga interesuje.

Moji apostoli su opet priča za sebe: neki kao karakteri a ponekada i sumnjivog karaktera... ili bar dvojakog. Na primjer, Ubjeđenja sjede na dvije stolice jer po samoj prirodi stvari mogu ponekada da imaju kako dobre tako a posebno loše strane. Ubijeđenja su najprogresivnija i najkorisnija kada su u bliskim odnosima sa Istinom i Znanjem, ali problemi uvijek nastaju sa Ubijeđenjima koja druguju sa Ignorancijom, obzirom da su oni izvorna snaga vjerskog zabluđivanja. Ova zadnja smatraju da su stvarna ‘istina’ (sa malim ‘i’), što ih navodi da kreiraju kako individualne tako i grupne zablude i fantazije. Naravno, takva imaju dugoročna prijateljstva sa Lažima. Koliko je to opasno ne treba ni govoriti. Friedrich Nietzche je to davno uvidio i još jednostavnije sažeo:

Najbolji dokaz za Nietzcheov stav naći ćete u t.zv., ‘svetim knjigama.’  Tu Istina nema šta da traži obzirom da je to materijal za one koji su opčarani lošom fantastikom iz prošlosti kojoj je mati bilo Neznanje a otac Manipulacija. Za ono što se nije moglo objasniti uvijek je postojao neko ko je to umio da prihvati, obradi, i da se time koristi, da bi se takav prilaz razvio u najveću globalnu parazitsku industriju. Ne samo da su organizovane religije izuzetno bogate u materijalnom smislu, nego su što je još gore, i najuticajnije. A to se vuče odavno tj., od kada su Ubijeđenja i Laži bili isključive vodeće sile, a siroto Znanje bilo u permanentnom zapećku. Stari se običaji teško mijenjaju i gube.

Primjetićete također da ‘istinu’ svugdje označavam sa velikim početnim slovom. Znam da je to u pravopisu pogrešno kao i to da po logici istina može da znači samo jedno. Istini se ne može ništa dodavati niti oduzimati obzirom da je sama po sebi dovoljno jasna: ili je nešto istinito ili nije. Ali u realnom svijetu na žalost nije tako. Pojam istina postaje često besmislen kao primjer da je nešto tačno ‘110 posto.’ Istinu pojedinci rastežu i gnječe kao žvaku. Istina se danas svojata i adaptira prema potrebama pojedinaca ili društva, što je posebno jasno kod organizovanih religija. A tako je uvijek bilo: čak i prije pojave monoteizma faraonski bog sunca Horus je između ostalog bio poznat kao ‘Istina’ što je kasnije prikačeno i Isusu. A da taj epitet Horusu nije pristajao je činjenica da je Horus nestao sa scene kao jedan od bogova. Dakle, jedna ‘istina’ manje. Za Isusa će izgleda trebati nešto više vremena.

Jedan od osnovnih potreba da pišem iskreno o religiji je i taj da mogu da ostavim djeci bar malo nade da taj svijet odraslih nije baš do srži iskvaren pa zatim posut šarenim šećerom da se to prikrije. Djeci treba pružati fantazije koje nisu dogmatične kako bi se lakše navikle na cikluse pitanje/odgovor i što bolje i brže razvila i uklopila u kompleksnu svakodnevnicu. I umjesto da ih pažljivo vodimo i još pažljivije kontrolišemo šta im drugi serviraju, mnogi roditelji iz više razloga baš tu padaju na ispitu. Na žalost, tu nije u pitanju samo religiozni materijal. Ima tu i standardnog smeća koje se smatra interesantnim ili pogodnim materijalom za djecu kako bi se ‘odgajali’ kroz primjenu osvete, straha, i koječega negativnog. Ko se sjeća priče o Crvenkapici, razumjeće na šta ciljam: tu je vuk pojeo baku pa je htio da pojede i njenu unuku; ergo, vukovi su loši i zli i zato ih treba trovati i istrebljivati. A takvih gluposti ima na pretek bez obzira čiji su produkt.

Znamo također da danas postoje dileri koji nude drogu pred školskim kapijama, dok istovremeno u istim školama postoje i drugi ‘dileri’ kojima je zakonom dozvoljeno da truju djecu kroz tzv. ‘vjeronauku.’ I jedni i drugi će im zatrovati mozak s tim da će prvi kao krivci završiti u zatvoru, dok se drugima slijepo vjeruje da rade sve ispravno i dobro, pa im roditelji čak donose poklone ili ljube ruku u znak zahvalnosti. A često čujemo da neke od tih ruku dotaknu djete tamo gdje ne bi smjele.

Bolesno je i to da nam se nivo razumjevanja i lične vrijednosti djece tako olako potcjenjuju pa se djeca često tretiraju kao predmeti. Jer valja biti poštena odrasla osoba pa priznati da kad bi današnji osnovci dobili šansu, imali bismo daleko bolju verziju biblijskog ‘Postanka’ sa daleko logičnijim ili bar zabavnijim opisima šestodnevnog nastanka svijeta, nego što nam to zvanično nude monoteističke religije: Hrišćanstvo, Judaizam i Islam.

Zašto je to tako, u to ne ulazim jer se ionako razlikuje od društva do društva, od religije do religije, od vrste društvenog uređenja, tradicija i slično. Ali siguran sam da mnogi roditelji ne razmišljaju o nečemu a još manje znaju da u organizovanom prilazu trovanja mladih postoji fenomen dobro poznat trovačima: ljudski mozak nije u stanju da razlikuje stvarnost od nečega što je kroz isti zamišljeno. Kao primjer za potvrdu ovoga je ičinjenica da mozak ne može ni da razlikuje stvarne razloge za strah od umišljenih, što nam se dešava recimo u slučajevima fobija. Koristeći ovo recimo kod ispitivanja političkih zatvorenika, često se upotrijebljava tehnika ispiranja mozga koja se zasniva na tome da se osobi pružaju lažni imidži i ‘dokazi‘ uz zbunjujuće situacije, koje ‘izbrišu’ određene elemente memorije i kreiraju novu sliku. To se masovno primjenjivalo u SSSR-u, a danas najbolje primjere možemo da nađemo u Sjevernoj Koreji.

Da vam pružim jednostavan primjer oko miješanja realnog i imidža koje naš mozak može da zamisli i pretvori u stvarnost. Recimo, ako bih od vas tražio da si predstavite sliku kako je mogla da izgleda ‘Poslijednja večera’ moguće je da će te se odmah sjetiti Da Vinčijevog platna sa dugim stolom, te Isusa i apostola kako sjede u povećoj dvorani okrenuti prema posmatraču. Ako mislite da se tako nešto moglo dogoditi prije dvije hiljade godina u Jerusalemu, griješite. Nije bilo nikakvih velikih dvorana. Arheologija pruža mnoštvo konkretnih dokaza da su u Jerusalemu u to doba kuće bile jako male, te da se glavni dio života održavao na ravnim krovovima istih. Iskopine temelja pokazuju da su ti krovovi odnosno terase bili po površini negdje oko dvije do tri današnje garaže. Tu nije bilo stolova a posebno ne dugih, jer se hrana servirala kao i danas u mnogim dijelovima Bliskog Istoka—na podu—a sjedilo se na prostirkama ili jastucima oko posuda sa hranom. Ipak, testovi su pokazali da preko 80% anketiranih asocira imidž poslijednje večere sa DaVinčijevim platnom. Nadalje, i dan danas se raspravlja gdje li bi mogla da bude zlatna posuda (sveti gral, kalež) koja je prikazana na platnu i iz koje je Isus te večeri navodno pio vino. Nigdje ne nađoh pitanje od kuda i zašto zlatna posuda siromašnom proroku i skromnom božijem sinu? Najvjerovatnije da je to bila jedna od češćih mangupluka Da Vinčija, ali je naš mozak sveti gral jednostavno poistovjetio sa realnošću.

I šta se dalje događa? U polemici oko ovih detalja na platnu, nikome na pamet ne pada de se upita oko same mogućnosti postojanja ovog skupa, to jest stvarnosti završnog čina Isusove drame! Diskutujemo ko je sve na platnu, ko kome šta šapće ili ko možda kuje zavjeru, a samim tim vlastitom mozgu dajemo za stvarno da je tu pred nama grupa istorijskih osoba, koji najvjerovatnije nisu ni postojali, a posve je sigurno da nisu bili dio nekakve božanske zamisli i uloge.

A o potrazi za svetim gralom se raspravlja, piše, i prave filmovi, jer onih koji ovo da prate sa specifičnim uzbuđenjem ima isuviše mnogo da bi se mogli komercijalno zanemariti. I ako nije na temu potrage za gralom, Mel Gibsonov film The Passion of Christ je samo u Americi zaradio 370 miliona dolara, od kojih je Mel poklonio 100 miliona za potrebe katoličke crkve. Bogu božije, a caru carevo.

Sve ovo potvrđuje da je lako i moguće utjecati na ljudski razum a posebno na dječiji. Svi smo mi prošli uobičajenu fazu dječijeg prihvatanja imaginarnog za realno. Pored svega, djeci se sve nalaže od starijih koje poštuju i kojima vjeruju, i baš zato je na njima lako izvoditi ispiranje mozga bez obzira da li se isto vrši na organizovan način ili ne. Recimo, u SAD djeca se obraćaju Isusu u Madoninom naručju kao ‘baby Jesus’ tj. beba Isus, dakle kao nešto posebno ‘slatko’ i djeci blisko. Slično postoji i kod nekih hrvatskih katolika gdje je ta beba poznata kao ‘mali Isusek.’ A sve to opet ima za cilj kako bi se obezbijedila solidna baza za doživotno manipulisanje najprije djetetom, a zatim odraslim vjernikom. Koji treba da redovno daje novac crkvi.

Činjenica je da u tom tom stanju i u datoj situaciji Laž i Ubijeđenja cvatu pored svih napora Istine i Znanja. I pored svega što smo do kao čovječanstvo do danas saznali i naučili, i pored svih informacija koje dobijamo putem Interneta, štampanih medija, TV, te komunikacija svake vrste, Laž i Ubijeđenja i dalje marširaju sa osmjehom na licu. Koga još briga o nekakvom Darwinu, ili saznanjima desetina ili stotina hiljada visoko obrazovanih naučnika? Na primjer, od kuda neko od nas običnih smrtnika može da zna da je Zemlja stara nekih 4.5 milijarde godina? Naravno, objašnjenja klerika se prihvataju bez pogovora jer je ‘Knjiga’ odgovor na sve! Kada se dokazalo da se Zemlja okreće oko Sunca ili da možemo iskopati fosile životinja kojih danas nema među nama, to nije prouzrokovalo da vjernici o tome razmišljaju. ‘Neko’ je sve to morao da stvori, neko moćan i dubokouman, i čemu sada ulaziti u detalje, listati kojekakve ovozemaljske materijale do besvijesti, kada odgovor dolazi u jednoj riječi i jednostavnoj formi: Bog. I to ne bogovi starih kultura—kojima i danas milioni vjeruju—nego najnoviji, jevrejski Jehva, čije su ‘naredbe’ sažete u jednoj sveobuhvatnoj i konfuznoj knjizi, skupljanoj od ko zna koga i prepravljanoj kroz vijekove. Možda nije loše da ujedno podsjetim svoju hrišćansku braću i sestre da postoji i druga sveta knjiga koja se zove Kur’an. I Kur’an se zasniva na biblijskim osnovama te priznaje istog Boga, ali nudi dosta različitog od onoga šta nudi Biblija. Šta sada? Da li Kur’anu hrišćani treba da daju za pravo i u istom traže tumačenja oko božijih riječi kao što to čine kroz Bibliju, i kojoj knjizi treba vjerovati... ili tačnije, više vjerovati? Muhamed je navodno posjetio i opisao kako raj tako i pakao (dženet i džehenem), pa ko od hrišćana može sa sigurnošću tvrditi da to nije tačno? Neko će možda reći da je biblijski materijal vjerodostojniji jer je stariji od kuranskog, ali takva logika ne stoji obzirom da postoje i sveti materijali iz starog Egipta, Grčke, Indije, Perzije... i svi su stariji od biblijskih, a dokazano je da su neki od tih materijala ubačeni i u hrišćansku Bibliju. Antički bogovi pomagajte; ko je ovdje u pravu?

Nađoh jednu dobru komparaciju oko raznih tumačenja svetih knjiga i to vezano sa Islamom: ”Ako već Alah to nije jasno rekao, naći ćete objašnjenja u ajetima koje vam objašnjavaju stručnjaci za tefsir.” E, u tom grmu leži zec. Jer šta bismo mi danas bez nazovi stručnjaka za svaku od religija, dakle doktora vjerskih nauka i sličnih titula. Kako to da i pored svih dosadašnjih praćenja gomile pisanog materijala, pored svih saznanja i dostignuća prirodnih nauka, pa zatim informacija putem Interneta kao i kvalitetnih škola svih vrsta, izgleda da tek sada ništa nismo naučili! Valjda nam je zato nemoguće opstati bez tih tumača za naivne, koji bez dvoumljenja tačno znaju šta je Bog ‘mislio.’

Ali da se još na kratko vratim na svoje apostole. Naravno, kao i vi, i ja imam svoje mišljenje o njima i trudim se pravim razliku ko treba da zaslužuje moje povjerenje, a ko ne. Zato se i trudim da sve oko Nevanđelja potekne najprije od Istine koja mi je najdraža i od Znanja kojeg u stvari nedovoljno poznajem jer baš nismo imali najbliži kontakt dok sam bio mlađi—ali sam Znanje uvijek cijenio jer se na isto može uvijek osloniti. Istina i Znanje su zaista kombinacija s kojom se može sa uživanjem družiti. Istina posebno: ona ne traži ništa za sebe, ne treba joj se udvarati, ne treba joj povlađivati ili se dodvoriti, kako je primjetio Winston Churchill:

“Istina ne može doći u pitanje. Može joj se nanijeti nepravda, ignorancija može da je na momenat skrene sa puta, ali na kraju, ona je tu.”

U stalnoj potrazi za Istinom, ljudi su kroz istoriju morali da se sreću sa preprekama od kojih su, kako rekoh, najveće Laži i Ubijeđenja. U toj borbi, Istina je kroz istoriju veoma često gubila bitke i mnogi su u nju sumnjali. Ali, mic-po-mic, Istina je sa svojom legendarnom strpljivošću bila ta koja je sve čvršće stajala na svojim nogama uprkos svim preprekama. Prihvaćena je najprije od rijetkih umnih pojednaca koji su razmišljali i donosili vlastite zaključke, što kod širokih masa nije moglo da prođe zbog otvorenih spletklarenja Laži i Ubijeđenja. Zato organizovana religija i danas stalno gura Istinu u stranu, pa kada ona podigne glavu da ukaže na nešto pogrešno, Laž i Ubjeđenja su odmah tu da je ućutkaju. Doduše, tu ima dosta krivice i do same Istine koja je nekako isuviše zahtjevna i traži da je sve tačno i jasno objašnjeno a zatim dokazano na više načina, što u realnom svijetu spletki i laži nije slučaj. Jer kod Laži i Ubjeđenja sve je jednostavno: “Tako je On rekao” ili “Tako piše u Knjizi.” Ukratko, tu Istina i Znanje nemaju šta da traže.

Zato započinjem ovo Nevanđelje kako bih pokazao da se nije lako odreći usluga svakog pojedinca unutar ove četvorke. Očekujem da će Laž i Ubjeđenja tvrditi ne samo da nisam u pravu nego da sam ga kompletno zabrazdio, ali ja ću se ipak zadržati na onom što mi Znanje i Istina pružaju. I hvala im na tome.

Kliknite na donje desno dugme da posjetite slijedeću stranicu.